asked 10 years ago Moje muke pocele su sa studiranjem. Uvijek sam bila odlican djak I skola mi je bila na prvom mjestu. Upisala sam medicinu, upala na budzet I nikada se nisam osjecala ovako jadno. Ucila sam anatomiju I tesko mi je islo jer se mora uciti napamet. Te prve sedmice nisam ni spavala ni jela. Izgubila sam motivaciju pa mi se ni ucilo nije(sto mi se nikad prije nije desilo). Obicno koliko je god nesto tesko ja se trudim I ne bih odustala nema sanse. Razgovarala sam sa psihologom(preko maila) I on mi je rekao da ne odustajem da nisam jedina kojoj se to desilo I tako nastavila dalje. Sacekala da prodju prva dva kolokvija I polozila. Ocekivala sam da ce mi to vratiti motivaciju za ucenjem, ali nije. Ne osjecam se srecna u ovome I strah me da cu se kasnije jos vise razocarati. Osjecam da ne dajem svoj maksimum I to mi tesko pada. Prije sam ucila I davala sve od sebe,a sad mi je muka samo kad pomislim da moram uciti. Ne prepoznajem se. Osjecam se pomalo izgubljeno. I kada pomislim o prebacivanju opet imam strah da cu pogrijesiti u izboru I sve mi izgleda tako nemoguce. Stalno mislilm kako necu uspjeti I da od mene nece nista biti.
Sve sam se nadala da ce moje prilagodjavanje biti kratkotrajno, ali izgleda da ce trajati vjecno I da se sve vise gubim. Mislim da samo iz antomije kasnim 100 strana. A ostale predmete nisam ni pocela uciti. Ovo me podsjeca na moj vozacki gdje sam isto u startu dobila odbojnost prema tome. I ta cijela obuka mi je bila kao neko mucenje. Polozila sam to I drago mi je sto sam se rijesila. Ali nemam nikakvu zelju da sjednem u auto I vozim. Isla sam sa tatom prosli vikend na selo I u sebi sam se molila samo da ne kaze da vozim ja malo. Nemam ni malo volje za ovim. Kad vidim druge kako vole to sto ucimo i kako imaju jaku motivaciju osjecam se katastrofa. Uvijek sam se divila ljudima koji su srecni i zadovoljni u tome sto rade. Cini mi se da meni nece nikada biti tako. Najradije bih voljela da prespavam cijeli dan samo da ne ucim, ali ne mogu. A vidim i da moje ucenje nije kvalitetno. Jako malo naucim i prebrzo zaboravljam. Evo u posljenje vrijeme radimo lobanju koja meni nikako ne ulazi u glavu ustanem odmorna I za nekih 5-6 sati vidim da sam naucila samo 10-ak recenica.(naravno sa pauzama).
Ne znam sta da radim sa sobom. Strah me iako promijenim fakultet da ce mi se opet desiti isto, ali ovako vise ne ide.
I na praksi sam se nekako osjecala cudno. Jos uvijek se pitam da li zelim ovim da se bavim?
Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago Postovana,
Prvo se izvinjavam u ime tima, sto je Vas mail ostao ovako dugo bez odgovora. Nekako se desilo da nam je promakao. Razumem da Vam je tesko. Prelazak iz srednje skole ili gimnazije na fakultet uopste nije lak. Predjemo odjednom sa 5 lekcija na 5 knjiga iz jednog predmeta. tada shvatimo da nam mozda metod ucenje nije bas efikasan, i preprlavi nas kolicina sadrzaja koji treba zapamtiti. Najvaznije od svega je da se zapitatae kako i zasto ste odabrali medicinu. Sta je to sto zelite za sebe? Da li je to Vasa zelja ili mozda zelja Vasih roditelja/.Sta ocekujete od sebe? Kada pomislite da ima toga mnogo da se zapamti, Vas momentalno prodje volja i da pccnete. Da li Vas pritiskaju kod kuce da morate sve zavrsiti u roku ili ocekuju od Vas da Vam ide lako? Sta to izneveravate ako promenite fakultet ili za ovu godinu odustanete od njega? Ima tu mnogo tema i tesko je dati jedan konkretan odgovor koji ce Vam biti od velike pomoci. Kazete da se pitate da li zelite da se bavite ovim? Takodje, da znate, koji god fakultet da odaberete, nece biti jednostavno, imacete uspone i padove, polagacete, padacete, i n kaze se za dzabe da fakultet zavrsavaju uporni. I voznju ste samo otkacili. Gde je Vase zadovoljstvo u onome sto radite?Sta Vas raduje? I sami od sebe imate velika ocekivanja, i ne dajete sebi oduska. Kad sebe tako prekorevate, na koga sebi licite?