strah od sukoba 2013-06-23T22:17:32+00:00
asked 11 years ago

Dobro vece,
imam “mali” problem koji ja dozivljavam veoma ozbiljno!Moj sedmogodisnji sin ima problem u resavanju sukoba sa decom da tako kazem…On je veoma drustven,u stalnom je kontaktu sa decom,i sve je super dok ne dodje do nekog konflikta kada se on totalno povlaci u sebe naravno na ivici je placa svaki put,a nekada se i dobro isplace…Sada trenutno je problem sto je poceo da trenira fudbal,kao da ima strah od ostale dece,kao da se plasi njihove rekcije ako im na pr.uzme loptu ili nesto drugo…drzi se po strani i svaki put posle treninga kaze da niko nije hteo da mu doda loptu…ne mogu da skapiram problem,pitala sam ga li hoce da prestane da trenira njegov odg.je uvek bio da nece,da zeli da trenira…bitna cinjenica je da on trenira fudbal vec tri meseca. Nikada do sada nije bilo takvih problema u vrticu,par puta su mi vaspitacice rekle da je dosta osetljiv i da ga nepravda ubija..Inace trudim se da ga naucim da ne sme da vredja drugu decu,da ih udara…i slicno bez razloga ali on to ne radi ni kada ima razlog da uzvrati na bilo koji nacin jednostavno se povuce u sebe.Danas mu je drug na fudbalu rekao ruznu rec i on na to nije hteo da mu odg.nego mu je rekao da je nevaspitan na sta mu je taj decak rekao da mu nece dodati loptu na utakmici i on je od tog momenta potonuo totalno i iskljucio se iz igre.Kada je kasnije meni to ispricao poceo je da place, na moje pitanje jel nije hteo da mu uzvrati jer se plasi da mu taj decak vise nece biti drug on je odgovorio da!Ja sam kao dete bila izuzetno osetljiva i nikada nikome nisam smela da uzvratim iz razloga sto sam mislila da mi taj neko nece vise biti drug,drugarica i trpela sam sve u sebi i znam koliko mi je bilo tesko,jer je taj period trajao do 8og razreda dok ja nisam shvatila da se ostala deca bore za sebe i svoje stavove.Ja ne bih volela da on tako kasno shvati sve to i da se oseca kao ja tada…Ne znam kako da mu objasnim da ne zasluzuju sva deca da on bude dobar prema njima,i da cuti kada ga neko vredja.Izvinjavam se na opsirnosti ali mi stvarno treba savet kako da resim taj problem…unapred hvala 🙂

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Neretko na terapiju dolaze deca sa sličnim problemima, pa ću i u interesu drugih čitalaca nastojati da dam sadržajan odgovor.

Kod svakog od nas, što važi i za decu, neki polovi psihe više su razvijeni od drugih. Ako dobro razumem vaš sin više je razvijo pol harmoničnosti, saradljivosti, lojalnosti. Ovo mu je sigurno od velike koristi i u okviru svoje prirode on može stvarati divne odnose. Naličje je međutim snižena tolerancija na frustraciju, zavisnost, smanjena sposobnost da se suprodstavi, da se bori za sebe, da rizikuje da bude odbačen, fizički povređen, da pronađe svoje mesto u hijararhiji dečaka, nametne se, gradi svoje saveze i bude opozicija.

Kako psiha teži celovitosti, nije nimalo čudno što se sada našao na iskušenjima. Odlično je što trenira fudbal (pun pogodak) jer mu upravo to daje mogućnost da se suoči sa sobom i drugima. Ova iskušenja za njega su veoma važna jer mu pružaju mogućnost da raste. Činjenica da ne želi da napusti fudbal, što me inače veoma raduje, možda pokazuje da intuitivno oseća da je uprvo to prostor koji mu daje ono što mu treba: frustraciju, grupu u kojoj se dečaci bore za svoj položaj u hinararhiji svojom mentalnom i fizičkom snagom i nezavisnošću, druge dečaki koji mu sa svojom energijom predstvljau model…

Ako bi i bilo moguće da Vi rešite problem, tu bi mogla ležati zamka da mu oduzmete ceo ovaj toliko važan proces. Deo procesa rasta je i separacija od roditelja (koji je uvek tu da reši problem) na novim i novim nivoima. Deo ovog procesa je dakle to što će, u izvesnom smislu morati sam.

Ono što bi ste Vi po mom mišljenu trebli da činite, a što sudeći prema duhu i slovu vašeg psima već činite, to je razumevanje i podrška da se vrati i istraje na teškim mestima onako kako može i onoliko koliko može, dajući sebi pri tome priliku da po malo eksperimentiše sa novim i drugačijim stavovima i načinima ponašanja.

Vi ste tu da ima kome da se vrati kada je povređen. Vi ste tu da mu pomognete da prepozna i izrazi osećanja i time mu šaljete poruku da su osećanja u redu. Vi ste tu da ima gde da otplače. Vi ste tu da razumete kako se oseća i da mu kažete da ste se nekad osećali kao on, da delite sa njim svoja iskustva, svoju priču. Vi ste tu da ima gde da donese svoje strahove i svoj osećaj inferiornosti. Najzad Vi ste tu da ga podržite da izdrži na ovom važnom i teškom mestu i da mu predložite šta je to što bi mogao da pokuša drugačije a što je neki minimum koji je za njega prihvatljiv. Da li je sve ovo malo?

Imajte u vidu da ovde nije stvar samo do objašnjenja i nečega što bi on trebalo da shvati. Kada shvati šta mu govorite i kada se poistoveti sa vama slušajući vaše iskustvo, biće mu potrebne godine (koje on pred sobom i ima) da raste u tom pravcu i integriše drugačiju self organizaciju. Budite strpljivi i svesni svojih granica preko koih je važno da njega ostvite njemu i drugim dečacima.

Kako je polje u kom se našao za njega dovoljno frustrirajuće, važno je da ga Vi ne frustrirate dodatno svojim očekivanjima. Podrška znači da ste Vi tu da mu predložite drugačiji način, da ga pitate šta oseća kada bi postupio drugačije, da uvažite njegova osećanja, da tražite sa njim alternativne načine, i na kraju da ga ostavite da se tako podržan ponovo okuša i pomeri za jedan milimetar svakog meseca. Čini mi se dakle da je važno da ne pokušavate da ga gurate ka rešenju. Budite sveni da je to njeg proces, a ne vaš. Vaš zadatak je da držite sebe i svoju frustraciju i anksioznost (da ih sa sobom prorađujete). To je način na koji mu najviše možete pomoći. Kada su rodtelji dovoljno u stanju da drže svoje strhove, deca razvijaju samostalnost i dobijau protor da rastu svojim tempom.

Evo nekih praktičnik tehnika. Možete ga zamoliti da zatvori oči i možete ga voditi korz vizuelizaciju situaciju treniga fudbala. Počeo je trening, on gleda druge dečake i Vi ga pitate šta oni rade, kako izgledaju, kako se on oseća, šta bi želeo da uradi. Neka vas ne iznenadi ako je deo ovog prostora i ljubav koju on oseća prema njima a ne samo stah. Možete ga pozvati da zamisli da je sve onako kako bi on želeo, neka vam govori šta zamišlja i kako se on oseća. Mogli bi ste ga podržati da govori čega se plaši, zatim da zamisli kako se upravo to događa i kako se onda oseća. Onda mu možete ponuditi da zamisli kako je upravo on taj dečak koji je najhrabriji i najbezorbaniji (ili neko drugi ko je snažan, npr. tata, ujak, betmen). Kako se oseća kao on. Kakav je osećaj biti hrabar, drzak, slobodan. Možete mu ponuditi da sada nešto ponese odtale i ponovo zamisli sebe da je pomalo kao taj hrabri, nezavisni dečak/čovek. Kakav je to osećaj? Može zamisliti kako mu neko snažan i od autoriteta daje amajliju (proađite neki privezak) koja će mu pomoći da i on postane jači i smaliji. Tu amajliju može zatim poneti na trenig kako bi mu pomogla da pokuša malo drugačije.

Sve se ovo može i odigrati. Na primer uzmite na sebe ulogu bezobraznog dečaka i igrajte se loptom. Zatim ponudite njemu da on igra tog bezobraznog dečaka a Vi stanite na njegvo mestu. Uključite u eksperiment drugu decu. Razgovarajte svi zajedno o ovim problemima a zatim odigrajte scene o kojima ste razgovarali. Rvite se sa njim, gnjavite ga dok ne pokaže agrasiju u igri. Gledajte sa njim scene iz sportskih događaja i posle zajeno oponašajte tu strast i borbu. Svakako bi tu uloga oca ili nekog drugog dostupnog muškaraca bila važna. Od pomoći može biti i gledanje, a zatim i odigravanje (veoma je važno da telo bude uključeno) akcionih filmova ili crtaća, igranje kompjuterskih igrica koje traže borbu…

Naije, dakle, toliko stvar u objašnjenju, mada su i ona potrebna, koliko u nastojanju da se u dožvljaju (i telesno u pokretu!) poveže sa svojom agresivnošću, da oseti svoju telesnu snagu, da zamisli da je strašno čudovište, da je najači čovek na svetu, da je hrabar i drzak dečak, betmen, krilati konj…

Od pomoći mu svako može biti i svaki vid fizičke aktivnosti i svaka situacija koja zahteva da bude samostalan (naravno u dogovoru sa njim i respektujući njegovu osliku o onome šta može). Tu spadaju sva moguća puštanja da bude sam ili da nešto radi sam, onako i onoliko koliko je to njemu vama prihvatljivo.

Radujte sa sa njim njegovim minimalnim napredcima i ne očajavjte zbog regresija.

S poštovanjem, Nikola

)