sta posle diplomiranja? 2019-05-01T13:59:32+00:00
Anonymous asked 5 years ago

Unapred vam se izvinjavam sto ce ovo biti jako dug tekst, ali ne mogu krace. Verovatno znate da se zbog bolonje vise ne moze neograniceno studirati, tako da cu ja morati da diplomiram u septembru. I to me jako plasi.
Ali to nije onaj klasicni strah od promene koji svi mi dozivljavamo. Moj problem je sto ja generalno imam strah od zivota, a ovo diplomiranje ce me gurnuti u njega. U onom najranijem periodu detinjstva (dok je gvozdje vruce), kada nisam imao moc rasudjivanja, ja sam “nahranjen” emocijama straha, stida I krivice. Cak se secam da mi je majka jednom rekla da nije htela da me rodi, tako da sam mozda vec u stomaku (ako je to moguce) stekao dubinski dozivljaj da ne valjam I da nisam vredan tudje ljubavi I paznje, da sam nekako visak. Zatim, kako mi se razvija razum, nalazim I neke razloge za stid: nemanje oca (razvod), skromna kuca, majcino radno mesto itd. I onda logicno imam snazan poriv da budem nevidljiv, da drugi sto manje znaju o meni. Ne moram vam ni reci da sam kao takav od vrsnjaka bio odbacen, ismejan I oklevetan.
Zahvaljujuci toj nekoj knjiskoj inteligenciji koju imam, nekako se dovukoh do fakulteta. Tek sada, kada gledam unazad, meni su jasni moji izbori. Ni srednja skola koju sam upisao, kao ni fakultet, mene uopste nisu zanimali. Jer mene nista osim bezanja od zivota I ne zanima. Upisao sam srednju koju nije upisao niko iz moje osnovne, a zatim fax koji nije niko iz srednje. I to fax na kojem skolarina nije velika, kao da sam unapred znao da cu probiti sve vremenske rokove studija I ispasti sa budzeta. Sve u sluzbi sakrivanja od zivota.
E, sada se tome blizi kraj. Preti mi ono sto je drugima normalno, a meni strasno. Moracu da trazim posao I da budem u nekom kolektivu, da imam kontakte, da se otvaram I pricam o sebi, da imam sukobe itd.
A otvaranja se jako plasim. Ja koji nisam imao normalan socijalni razvoj, nemam svoje drustvo, nikakva ljubavna I sexusalna iskustva, treba da odem medju druge ljude I glumim da sam normalan. To je nemoguce, odmah ce me procitati. Pogotvu sada u eri drustvenih mreza, sve se o svakome moze saznati.
I ne znam kud cu I sta cu. Ja sam prazan, nesposoban za svakodnevnu komunikaciju. Jedino sto spontano I prirodno mogu jeste da cutim I budem u tisini, a kome u radnom kolektivu to treba. Stidim se sebe, svoje proslosti I sadasnjosti. Meni druznje ne moze da prija, moze samo da me duboko uznemiri, jer otkriva moje neiskustvo, zakasnjenje I razlicitost od drugih.
I pored toga sto vi psiholozi verovatno ne volite to da cujete, ja iskreno nemam zelju za rastom I razvojem. Najradije bih da nastavim ulogu posmatraca, a ne ucesnika u zivotu. Da sam dete nekih bogatasa, verovatno vam se nikada ne bih ni obratio, vec bih odziveo zivot u nekakvom dobrovoljnom kucnom pritvoru. Ali zivot mi to ne dozvoljava, moracu da izadjem I da zaradjujem. Sta mene, neuklopljenog, nesnadjenog, cudnog, cutljivog, vecitog studenta neperspektivnog fakulteta sa slabim prosekom ceka – ne smem ni da pomislim. Ako imate neki savet, bicu zahvalan. Hvala na strpljenju da sve ovo procitate. Pozdrav.

)

2 Answers
Nikola Krstić Staff answered 5 years ago

Poštovani,

Nakon čitanja vašeg pisma ostao sam sa jednim snažnim utiskom. Čini mi se da šta god ja vama sad napisao, Vi ćete to doživeti kao izlišno, nedovoljno i besmisleno, kao lažno ohrabrivanje, kao podsticanje bez pokrića, kao nerazumevanje vaših istinskih teškoća, kao zalivanje nadom pustinjskog parčeta zemlje iz koga nikad nije proklijao život, niti će se to ikada desiti.

Želeo bih od vas da čujem da li je moj utisak ispravan.

Ako jeste, koji je onda zapravo smisao vašeg obraćanja? Da li stvarno tražite savet ili ste naprosto imali potrebu da se izjadate (lično nemam ništa protv jadanja, i sam ponekad tražim rame za plakanje a kako ga često nema, plačem sam sa sobom)? Da li zaista verujete da postoji savet koji bi na vas mogao delovati, ili samnom igrate igru koja se zove “učini nemoguće”?

Ako međutim moj utisak nije ispravan, onda bih želeo da mi nešto više napišete o tome.

Srdačno,
Nikola

sta posle diplomiranja? replied 5 years ago

Hvala vam na odgovoru, I mogu se u mnogo toga sa vama sloziti. I sam sam sebi cesto tezak. A dovoljno je da samo par sati provedem u gradu I da vidim bar pedesetak ljudi kojima je teze nego meni, pa ipak zive nekako, imaju neke kontakte, odnose, ciljeve. A koliko li je tek onih na kojima se ne vide problemi koje imaju – to necu nikada ni saznati. Mnogo sam razmazen.
Ima nekoliko godina kako sam osvestio u sebi tu snaznu prepreku koju imam tokom celog dosadasnjeg zivota, jednu a priori emociju iz koje proizilazi snazna pomisao da se nista ne moze uraditi, shvatiti, poboljsati, da je sve uzalud.
I sasvim ste u pravu da mi je muka od sablonskih I povrsnih saveta kojih je internet prepun. To moje jadikovanje I samosazaljevanje povremeno biva prekinuto teznjom za pravim, trajnim, dubinskim, autenticnim samopouzdanjem. Pri tom sam svestan da mi takvo samopouzdanje ne garantuje da cu iz svakog sukoba ja izaci kao pobednik, da cu se dopasti svakoj devojci kojoj pridjem, da cu dobiti svaki posao na koji konkurisem itd. Ali ce mi omoguciti da se autenticno izrazim u svakom trenutku, pa da nakon nekog dogadjaja nema (ili da ga ima sto manje) zaljenja tipa “mogao sam ono uraditi”, “trebalo je da kazem to I to” I slicno.
Stvar je u tome sto ja samopouzdanje vidim kao posledicu stanja onih dubinskih emocija u sebi. Tek ako se ja osecam mirno I vredno, ja to mogu da ispoljim u spoljasnjem svetu.
Ali emocije su nesto nad cime, cini mi se, nemam vlast. Taj cuveni “rad na sebi” mi deluje moguc samo u sferi razuma. A ako je razum u meni velicine kamena, emocije su velicine planine. I u sukobu razuma I emocija, emocije uvek I sa lakocom odnose pobedu.
Emocije su kao neko zasebno zivo bice u meni,koje meni moze sve, a ja njemu ne mogu, cini mi se, nista. Ono cini da cesto u kontaktu sa drugima ja ponekad mumlam, da mi se lice grci od nesigurnosti, da hodam pogrbljen,da skrecem pogled I trepcem nekontrolisano, da ne shvatam ni najjednostavnije poruke, da jedva pricam od otezanog disanja, da su mi ramena podignuta itd. Razumom voditi racuna na samo jedan od ovih izraza pretezak je posao, a kamoli na nekoliko odjednom.
Kada god razumom zelim da se probijem kroz svoje emocionalno stanje, stvari budu jos crnje I gore. Ponekad cak I pocnem da se derem a da toga nisam ni svestan, pa me bude jos vise sramota kada mi drugi skrenu paznju na to.
Razumom se boriti protiv emocija je za mene isto sto I skociti u vodu, pa mlatarati rukama I nogama u pokusaju da ostanem suv. Dzaba, voda je sve vreme uz mene, sve vreme sam mokar.
I to je ono sto me buni, kako da “radim” sa necim nad cime, rekao bih, nemam nikakvu kontrolu?
Jos jednom vam hvala.

Nikola Krstić Staff replied 5 years ago

Postovani,
Meni je na umu drugacija metafora od vase. Pokusavati razumom radini na sebi izgleda mi kao da pokusavate nauciti plivati na suvom. Ako budete cekali to duboko samopouzdanje, verovatno cete ostati nepomicni da dugo vreme. Ako se budete odlucivali da sa svim sto se u vama desava ipak rizikujete i ispitate realna iskustva, mozda imate sansu.
Srdacno,
Nikola

)

Nikola Krstić Staff answered 5 years ago

Postovani,
Meni je na umu drugacija metafora od vase. Pokusavati razumom radini na sebi izgleda mi kao da pokusavate nauciti plivati na suvom. Ako budete cekali to duboko samopouzdanje, verovatno cete ostati nepomicni da dugo vreme. Ako se budete odlucivali da sa svim sto se u vama desava ipak rizikujete i ispitate realna iskustva, mozda imate sansu.
Srdacno,
Nikola

)