npadi, borba sa identitetom, teska anksioznost 2012-12-17T23:04:59+00:00
Forum Život PitaCategory: Anksioznost, Fobije, Socijalni strah, Prisilne misli...npadi, borba sa identitetom, teska anksioznost
asked 11 years ago

Zdravo! Imam 23 godine, zavrsila sam osnovnu skolu, gimnaziju i prije mjesec i po dana fakultet. IMAM TESKE PSIHICKE PROBLEME, PRITOM NE ZNAM KAKO DA IZADJEM IZ TOGA.SVE TO ZAJEDNO PRAVI MI VELIKE STRAHOVE, S TIM DA NI JEDAN NEMA PPRAVU OSNOVU.JEL SRAMOTA BITI BOLESTAN, JEL SRAMOTA POSETITI PSIHOLOGA?? Sve to utice da se osjecam jos losije,jer negdje glumim savrenu osobu, ustvari sam daleko od toga i kad se otkrije sustina to je cista gluma. Imam ceste napade panike, ponekad pozelim da izadjem iz svog tijela i udjem u neko drugo, ne prepoznajem sebe , u tim trenucima nikome ne zelim da se javim, da li su ti napadi normalni, kako da ih kontrolisem ,a da se pritome ne bacam po podu i ne povredjujem sebe fizicki. JEl normalno da covjek nije normalan, jel normalno da covjek nekad ne prihvata seb,ne prihvata promjene, da ne prepozna sam sebe u nekim trenucima, Hvala unapred!

)

7 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Napisala sam juce citav jedan tekst i opet internet nije bio na mojoj strani, s tim da nisam tekst mogla da unesem pod onim nazivom pitanja , nego evo postavljam kao da je novo pitanje,ali vi znate na sta se i na koga odnosi. Najprije hvala na iscrpnim objasnjenjima za sva ova moja za mene jako teska pitanja. Ponavljam opet predano citam svaki vas tekst i dopire nekako do mene. Shvatam da je jako tesko biti ljudsko bice i da je psiha citav jedan kompjuter, da se tu vrti sto bi rekli sve i svasta. Zanima me jel recimo normalno sad u mojoj situaciji kako ste rekli da sam putovala kroz vreme unazad da mi je jako tesko da se adaptiram. Ponovo se osjecam ko dijete od 15 godina koje zivi sa roditeljima i nikako da odraste i vjerovali ili ne ponovo mi se vracaju u glavu neke stvati iz tog perioda koje nisam volila i koje me dodatno zbunjuju i u ovom svom brlogu prave jos veci. Vidim neki uspjeh sa ovim razgovorima i zato mi je stalo da ispricam i najintimniji dio sebe kako bi vi to sto bolje shvatili i kako bi mi dali sto adekvaatniji odgovor. Jel recimo moguce da smo neke dogadjaje zaboravili, ne sjecamo ih se,a da ostane trauma od tog neceg i vise godina. Recimo da ostane trauma iz najranijeg djetinjstva,kada sam imala ,4,5 godina, kada je jos trajao rat u Bosni i kada sam stekla nenormalnu brigu za oca , koju imam i dan danas iako se rata ne sjecam skroz,ali imam fleseve u glavi isjecam se nekih sitnica koje su cinile da se bojim za njega i dan danas kada negdje ode. Jel normalno da covjek brine za bilo kog clana porodice pretjerano do granica gusenja, da dobijam strah ako se ne javi na telefon ili slicno?? Primjeticete da cu se vremenom odmicati jako od svih tema i da cu krenuti od najsitnijih detalja da bih dosla do sustine, jer ne vrijedi da vama bilo sta krijem. U pravu se kada kazete da bilo koja djelatnost covjeka cini drugacijim boljim i da je bitno raditi, ja sam pocela recimo da ucim njemacki jezik i tu se pronasla, posto mi njemacki jako dobro ide , hvala Bogu, osim toga pocela sam da se bavim nekom kozmetikom, da radim na procenat, zarada je nebitna nego je sustinaa u poslu koji volim i koji me ispunjava. Osim toga pocela sam da pravim neke planove. Voljela bih da odem u Crnu Goru preko ljeta da radim cetri mjeseca na moru u svojoj struci posto sam po struci diplomirani turizmolog. Po svemu sudeci vidite i sami da uticete na mene. Vasa prica ce vremenom dobijati jos veci smisao, samo me brine ovo sto se osjecam kao odrastao covjek u pelenama i malo me gusi taj odnos sada sa roditeljima koji i dalje negdje imaju utisak da ja imam 15 godina i da sam tu stala i nikako ne mogu da maknem odatle, zakopana sam u sopstvenoj psihi i kozi, ali bice blje. Izmedju ostalog vjernik sam veliki i dosta se pronalazim u ucenju o njoj i molitvama, predano citam i na neki nacin povezujem sa Bogom i tako ispunjavam. Zivjela sam trecu godinu fakulteta kod jedne babe koja me pritiskala stalno te ne trosi vodu ,te ne kupaj se,te gasi svetlo i slicno sto je dodatno uticalo da imam napade jos cesce nego inace i da imam ta gusenja i ja sam odlucila da pocnem da klizam i da u tome se pronadjem ,svaki put nakon klizanja sam bila presrecna i prezadvoljna. Sto znaci da ste apsolutno u pravu kada kazete da je djelatnost jako bitna . Voljela bih i sada da imam vise obaveza i ucenja i da nemam puno lufta ni za razmisljanje ni za napade ni sve moje ludosti.Svi ovi razgovori ce nadam se imati smisla, valjda i ja nekada prerastem sopstvenu psihu i snadjem se u sopstvenom tijelu. Slusala sam iskustva ljudi koji su isto tako recimo nakon zavrsenog fakulteta dosli kuci i ta iskustva su bila traumaticna poput mrsavosti i do 15kg, pad imuniteta do granica da je hemoglobin bio toliki da se moglo odma na transfuziju ici , osjecaj ludosti , ko sam , gdje sam , ko su ovi ljudi , sta cu ja ovde i slicno. E sad moram se nadovezati posto ja imam cesto obicaj tako kada pogledam u ljude i kazem, pa svi ovi ljudi su srecni i svi uzivaju u svom odrastanju i niko nema nikakav problem , nisu ludi , traumaticni , napadni i onda shvatim da je to razmisljanje smjesno kada proctam ovde iskustva drugih ljudi i kada ih cujem i onda shvatim da svi imamo problema , da se svi mucimo , da svi kad tad imamo neke strahovr , da svi patimo za nekim ili necim i da nema covjeka koji je u potpunosti zadovoljan da kaze da mu nista ne treba. Mozda ja previse pisema,ali vjerujte da ovako otpustam sve lose iz sebe i da se cim napisem tekst osjecam bolje i pisem ih uvijek ujutru da bi dobila novu volju da skocim i nesto bilo sta uradim , tako vam se ne bih mogla zahvaljivati koliko cinite da se osjecam bolje,a vjerovatno i svim ovim ljudima. Ispricacu vam tako i neke najsitnije detalje iz svog zivota vremenom pa cete znati sve i onda ce prica tek dobiti smisao. Nego da se osvrnem i na momka bivseg, sta da kazem osim da je apsolutno tacno da sam izgubila ne samo na emotivnom planu, nego i svakom drugom. Svi ovi problemi su se otvorili sa prekidom te veze. Toliko cvrsto sam bila vezana za njega da vjerujte prvi put sam pozeljela da iako sam ovako mlada sa nekim osnujem porodicu , znate kako je kad vam neko srusi djeciji san , strasno…. nedostaje mi i on i njegove rijeci ,ali sada kada ga sretnem jel normalno da se malo uplasim da se malo bojim , da ne mogu da se naviknem da postojece stanje i da me malo cak bude i strah kada ga sretnem i vidim ,bojim se sopstvene reakcije ,bojim se neke gluposti , jel to normalno, ko da to odjednom nije on i ko da to odjednom nisam ja ?? Imam toliko toga da vam napisem ,ali to cu u sledecem tekstu. Volim vas tim beskonacno i otvoricu dusu do zadnjih granica, predajem se u potpunosti i vasem timu i vasim savjetima .

)

Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

U ime Psihoterapeut tima i u svoje lično ime još jednom želim da vam se zahvalim na poverenju, na vašoj otvorenosti za naše sugestije i na lepim rečima.

Imajte međutim na umu da je ovaj blog zamišljen kao kratkoročna forma savetovanja i da s naše strane ne bi bilo etički odgovorno niti profesinalno pretvarati ga u neku vrstu terapije.

Kako bi ste dobili adekvatnu uslugu, odgovarajuću vašim potrebama, savetujemo vam da potražite psihoterapijsku pomoć. U koliko se odlučite za nas, naš tim vam stoji na raspolaganju. Obratite se mejlom ili telefonom i dobićete dalja uputstva.

Kako je pisanje o sebi dobra praksa na putu samospoznaje i ličnog rasta i razvoja, savetujemo vam da otvorite svojevrstan “dnevnik” koji bi služio toj svrsi, a nama će biti drago ako u međuvremenu ili/i kasnije na naš mejl(psihoterapeut@hotmail.com) dobijemo još koje vaše pismo. Tom prilikom molim vas da imate u vidu da članovi tima ne mogu preuzeti obevezu redovnog odgovaranja, kao i da ta vrsta komunikacije ne može da zameni psihoterapiju.

S poštovanjem, Nikola

)