Nesigurnost 2017-07-07T11:19:04+00:00
asked 7 years ago

Poštovani,

Imam nedoumicu. Jedva čekam da se odselim iz stana u kojem živim sa porodicom,indirektno me ograničavaju, mogu da kažem da sam sama sebe vaspitala i stvorila ambiciju. Sve što sam dobila od njih jeste posredno “Budi prosek”. Ali nekad mislim da ih izdajem što jedva želim da ih napustim i da ih više ne vidim, nekad opet mislim da je u redu. Stvar je, oduvek su više voleli mog brata, on je centar, ima li on problem cela porodica priča o tome i rešava ga, ako je sve u redu onda se priča kako je super itd. Ja sam po strani. Kada se meni sada obrate ili žele da pričaju opet o bratu ili pričaju “Bitno je da položiš ispite samo, nije bitan prosek, samo da ne plaćamo godinu, nebitan je prosek, ako budeš vraćala studentski kredit nije da ćeš toliko da se opteretiš kad počneš da zarađuješ.” (Meni je ovo dobar stav, da nije sledeće situacije – roditelji jako dobro zarađuju. Vraćaju bratov studentski kredit jer je on već 4 godine apsolvent i jer kao što i sami kažu lenj i ne želi da radi, ali opet mu i plaćaju letovanje, dok sam ja svoje sama platila). Volela bih kad bih mogla da se oslobodim tog osećaja da iz izdajem što jedva čekam da se iselim. Da li je u redu što želim da odem od njih, mislim jesu mi porodica, ali ako se non stop trudim da se dokažem njima i opet nemaju poverenja u mene, to je u redu? Očistila sam tri godine, na budžetu sam, a tata opet odgovara “Pa ne verujem, morala bi da položi sve ispite u julskom roku”, kada stric kaže da bih trebala da dođem kod njih u Australiju na leto. Razočaravajuće je što je meni familija najvažnija u životu, a opet smatram da me samo uništava. U smislu, pune mi glavu : “Mani se ambicije. Budi prosek. Izvrši obaveze. ” Takođe mi utiče i na odnose sa drugima, navikla sam da budem “manje bitna” i da se zadovoljim time, da moram da se dokazujem. Zaboravljam nekad da sebi treba da budem prioritet, da treba da budem ambiciozna, da se ne zadovoljavam prosekom. Kada bih otišla, mislim da bih se preporodila.
I da li je u redu da još više smanjim kontakt sa njima, zatvorim se u sobu kad sam u stanu, i da što manje provodim vreme u stanu. Da li čovek može da pronađe ljubav u poslu? Da se posvetim 100% tome, kada ne mogu nigde drugde da nađem to, a potrebno mi. Da se apsolutno osetim srećnom i ispunjenom ako se posvetim samo radu? I naravno provodu, kao filter, da se opustim.
Pozdrav

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 7 years ago

Zdravo,

Ostavljanje roditelja i porodice, pa makar i u najočekivanijim i najrazumnijim situacijama, veoma je težak zadatak za nas. Uz to, moram napomenuti, da je to i izuzetno normalan zadatak. Kao i u svetu životinja, kod ljudi takođe dođe čas kada je vreme da se samostalno otisnu u istraživanje sveta oko sebe, kreirajući tako svoj put i svoj život, na način koji je skladan nama.

Mogu da razumem tvoju nedoumicu. Nešto slično sam imao u iskustvu, onda kada sam izabrao da živim sa tetkom, umesto sa roditeljima. I pored učestalih svađa sa majkom, problema za koje mi se činilo da nisu moji, opterećivanja i jednog načina života i razmišljanja u kojima se ne pronalazim; ja i dalje osećam ponekad to da sam je svojom odlukom povredio. Možda i jesam, ali taj proces je ipak njen, dok ne odluči da o tome razgovara.

Čini mi se da želim da ti kažem, da je teret odluke, nešto sa čime ipak moramo da se nosimo, ojačavajući time onu odluku koju smo doneli. Stoga, postavi sebi pitanje – Da li to što odlaziš od njih nužno znači da ih napuštaš? Kada bi tako bilo, zar ne bi praktično svi bili u svađi sa svojim roditeljima?

Mogu da vidim da svoju porodicu voliš i da ti je do njih stalo, pa te pozivam da razmisliš – kako znaš da je to što oni tebi govore nešto što tebi ne prija? Da li se bojiš da budeš prosek? Šta za tebe znači uopšte biti prosek? Da li oni tebi zaista govore da budeš prosek? Čini mi se da je veliki fokus na tvog brata bačen, jer je on neko sa kime treba da se bave, jer kako kažeš, lenj je, ne radi, ne završava fakultet, imaj u vidu da to može biti prilično stresno za roditelje. Sa druge strane si ti, kojoj, čini mi se veruju da možeš izvršiti svoje obaveze, da igraju na sigurno sa tobom. Razmisli da li je to možda da se ne bi razočarali? Da ne bi gajili nadu pa pali? Možda je to i neki strah kod njih, uslovljen bratovljevim primerom?

Naravno, ovo su samo nagađanja, ja ne opravdavam za njihove postupke koji su za tebe bolni, već sa tobom pokušavam da istražim sve načine na koje se možda između vas kreiraju potpuno suprotne realnosti. Razmisli da li oni tebe direktno sprečavaju u tome da se pronađeš, da budeš ambiciozna i da uspeš ili je to samo tvoj zaključak na osnovu onoga što od njih čuješ? Kako znaš da te oni sprečavaju? Kako se osećaš kada pomisliš da si sprečena? Da li im to nekada kažeš? Da li sa njima deliš svoje ambicije, planove?

Karijera i posao, svakako mogu biti ispunjavajući, to je čak i preporučljivo. Naravno do jedne mere. Razmisli da li posao zaista može da zameni ljubav? Da li je ljubav u poslu ipak vrednija od emocije koja se u tebi budi iz odnosa sa roditeljima? Da li posao može da zameni partnerski odnos? Kako posao može da ti uzvrati ljubav? Tako što ćeš ga dobro raditi i videti svoje dobre rezultate? Nije li to onda ljubav prema samom sebi, pa i takva, nije li poprilično kontrolisana? Razmisli o tome da li ipak previše generalizuješ odnos sa svojom porodicom na druge. Pozivam te da istražuješ odnose kako sa porodicom, tako i sa drugima, da puštaš da se dešavaju i druge istine, a ne samo one na koje si možda navikla (da si slaba, potčinjena).

Srdačno,
Ognjen Vukotić

)