Ne znam šta mi je i šta mi treba 2013-02-10T21:00:16+00:00
Forum Život PitaCategory: OstaloNe znam šta mi je i šta mi treba
asked 11 years ago

Poštovani!

Imam problem koji se ogleda u cinjenici da još uvijek ne znam šta želim u životu (imam 38. godina). Završila sam fakultet, trenutno sam na postdiplomskom studiju, zaposlena sam, imam porodicu, djecu ali i dalje nemam nikakav cilj, ne znam šta želim u životu i od života. Posao koji radim nije posao koji bi me činio sretnom, zadovoljnom, koji bi me ispunjavao. Suprug nije bio izbor srca već razuma, djeca me čine zadovoljnom ali ne i ispunjenom, sretnom. Često se zbog toga osjećam loše i pitam se kakva sam ja to majka koju djeca ne čine sretnom. Takođe sam često i mnogo nervozna, sve mi smeta, dječija vriska, galama, visoki tonovi i glasna muzika, i nekako sam najsmirenija kada sam sama, kada to vrijeme ispunim čitanjem knjiga, slušanjem lagane muzike, meditacijom…Postavljala sam bezbroj pitanja sebi šta želim, šta bi me učinilo sretnom, radila bezbroj testova, pročitala mnogo psihološke literature na tu i sličnu temu ali još uvijek nisam našla odgovor. Jednostavno ne znam šta mi je!

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Vema je nezahvalno na ovaj način odgovarati na vaše pitanje bez ozbiljnog terapijskog istražvanja. Sve što je u mojoj moći to je da sa vama podelim neke asosijacije koje mogu i ne moraju biti u vezi sa vama, kao i moje lično terapijsko i životno iskustvo sa fenomenom o kome govorite.

Govorite kao da zapravo niste povezani sa svojim studijama, uspesima, napredovanjem, svojim poslom i svojom porodicom kao sa ciljevima i svrhom vašeg postojanja. Ovo su sfere života za koje su prirodno vezane naše želje i nade, koje su predmet naših ozbiljnih napora, oblasti koje traže da u njih investiramo mnogo energije, pa samim tim i mnogo očekivanja. Pretpostvljam da se osećate kao da su vam ovi objekti nametnuti spolja (treba završiti fakultet, zaposliti se, udati, imati decu), kao zahtevi sredine prema vama, a ne kao potrebe vaše duše. Pistanje je, dakle, na koji način i u kojoj meri Vi uspevate da ostanete nepovezani sa ovim važnim dimanzijama vašeg života, i koji vas duboki, verovatno nesvesni mhanizmi ometaju da osetite tu povezanost. Šta bi se dogodilo ako bi ste sebi dozvolili da se povežete u većoj meri? Da li možda imate fantaziju da bi ste tako izgubili sebe ili nešto važno u sebi?

Želje u životu su vezane sa našim potrebama. Imamo potrebe za hranom i fizičkom aktivnošću, za poštovanejm i ljubavlju, za primanjem i pružanjem nege, za osećanjem prihvaćenosti, važnosti, vlastite vrednosti i korisnosti sebi i drugima, za pripadanjem, za razvojem, promenom i novinom, za uspehom i dokazivanjem, za usavršavanjem, za razvojem aspekata našeg selfa koji su manje razvijeni, za nezavisnošću, ličnim prostorm, samoćom, originalnošću, za sanjarenjem i fantazijama, za planiranjem i ostvaranjem nekih od planova, za verom u viši, duhovni smisao našeg postojanja i verom u postojanje polja koja nas nadilaze i podržavanjem… Da li baš u svim ovim sferama ne osećate hranjenje i zadovoljstvo? Predpostvljam da bi vaš odgovor počeo rečju delimično, što je i jedini realni odgovor.

Svakodnevnica nas preplavljuje sadržajima i opterećuje. Ima toliko toga čega nam je zapravo previše. Savremeni način funkiconisanja u velikoj meri svodi nas na puki instrument. Nemoguće je biti uvek povezan i ne osetiti zasićenje i zamor. Svako od nas poželi sve da ostavi i ode negde daleko. Svako ko radi i ima porodicu čezne za odmorom od svega, tišinom, za samoćom, dugim šetanjama po prirodi, disanjem, čitanjem, neopterećenim danima, slobodom ili pak uzbuđenjem, novinom, avanturom… Nema tog života u kome bi se čovek zaista osetio realizovano i ispunjeno bez ostatka. Ipak u nama postoji san o tome da je takav život moguć, da protiče negde mimo nas. Taj san je značajan i on ima svoj smisao. U njemu ima mnogo kretivnosti i slobode. On nas poziva na treganje, rast i promenu.

Ipak realnost je ta da je ispunjenost anđeo trenutka. Milina koja nas ispuni kada bucimo pogled na našu usnulu decu ili kada čujemo njihovu radost i tada se setimo koliko smo sebe investirali u njih. Radost koju osetimo kada se sa puta vraćamo kući, kada imamo gde i kome da se vratimo. Slavlje posle velikog završenog posla, kada konačno možemo da predahnemo i divimo se sebi i svom postignuću… Sreća, radost i ljubav, stanja koja se slivaju u osećaj ispunjenosti nisu naši trajni posedi. Oni se javljaju spontano i mi ih kreiramo u manjim ili većim dozama tokom dana, sedmice, meseca, godine, čitavog života, stalno iznova. Ona se javlju kao mali i veliki plodovi naših nastojanja da ih dosegnemo i stvorimo. Kada su poslužena, važno je zastati i prepustiti im se. Ipak ona dolaze i prolaze, ostavljaući za sabom prazninu, umor, nezadovoljstvo, brigu, zasićenost svkodnevnicom.., što je takođe neizbežno deo života. Osećanje da nisamo zadovoljni sobom i da se nismo pronašli i ostvarili takođe pripada ovde, svojstveno je svakome i ne može se u potpunosti odagnati, jer za nas igra važnu ulogu: navodi nas na traganje, na preispitivanje, na maštanje, na fantaziju, na planiranje, na promenu, na rad na onim segmentima gde ne osećamo dovoljno nagrade, gde smo gladni i prazni.

Srdačno, Nikola

)