Moja depresija 2016-02-26T22:53:51+00:00
asked 8 years ago

Postovani,imam 19 godina,upisala ekonomski fakultet.U osnovnoj skoli sam bila vukovac i bila izrazito stabilna licnost,u srednjoj skoli sam u pocetku isto krenula tako,bila najbolja,imala sve petice, sve dok nisam popustila..Po prirodi sam jako povucena i mirna osoba koja moze da se druzi samo sa osobama slicnim poput nje.A tokom svog skolskog doba pretprela sam razne vrste maltretiranja,u osnovnoj skoli nije bilo vredjanja ali je bilo dosta zezancija od strane decaka,jedan period su mi konstantno udarali stolicu dok ja sedim na njoj itd.U srednjoj skoli sam bila zaboravila sve na to al sam tamo bila neko vreme zrtva socijalnog i psihickog maltretiranja od strane devojcica sve dok se nisu umesali razredni,direktor i tata.Inace posle toga je sve bilo u redu,samo sto sam se suocavala sa glupim salama od odeljenja.Jedva sam cekala da odem iz te skole.Kako sam upisala faks,postala sam jako depresivna,cesto mi se place,jer vracam se nekako u tu proslost,jedan period mi dodje jedna misao u glavu koja me opterecuje,drugi period druga toliko da me sprecavaju da ucim. Npr setim se tog iz osnovne sto je lupio za moju sliku nesto ruzno i vrti mi se to u glavi ,ubedjujem sebe da ja nisam to sto je on rekao toliko da ne mogu da ucim ionako volim da ucim.Iako znam da sam jako sposobna za ucenje ovaj problem mi ne da mira ,uzbudim se u sebi i nerviram se toliko da vec pocinjem da ludim.Necu zavrsiti prvu godinu ako mislim stalno o nekome sto je neko rekao za mene u osnovnoj ili srednjoj i ako se nerviram zbog toga.Mesto da razmisljam o ucenju,ja o tome razmisljam te mislim da sam ja stvarno to sto je onaj rekao. Sta da radim ?Ocajna sam .

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 8 years ago

Poštovana,

Prošlost, ma kakva god da je, predstavlja deo nas. Sve što se ikada dogodilo, sve što smo ikada rekli, videli, uticaće na ovaj ili onaj način na naš dalji život. Ona je takva da se ne može potisnuti ili negirati, jer će svakako pronaći način da nam se vrati. Ono što mi možemo je da je prihvatimo takvu kakva je, sa svim njenim gadostima, bolom ili strahom.

Neprihvaćena ili potisnuta, ona će nam se vraćati, sa željom da je integrišemo; možda se dogodi da se nadjemo zbunjeni ili bespomoćni pred zahtevima prošlosti, uzaludno pokušavajući da takve misli isključimo i naše emocije umrtvimo, fokusirajući se na druge stvari, na primer. Ali to je jednostavno nemoguće.

Ono što treba da imamo u vidu je da prošlost svakako ne možemo promeniti. Svi su se ti scenariji jednom dogodili i postali su realnost, ali potom i prošli, odnevši sa sobom svakako jedan deo energije svih učesnika i potom zauvek postali deo prošlosti. Sve što smo uradili, rekli, napravili, sve što nam je učinjeno, sve se dogodilo i vraćanje tome u pokušaju da te dogadjaje ispravimo, samo će od nas uzimati energiju i igrati se sa našim emocijama, vraćajući nas u nešto što je izvan naše moći.

Ako je tuga ono što osećaš, dozvoli joj da postoji. Ukoliko želiš da plačeš, to i učini, jer je možda upravo to ono što nisi uradila tada kada je bilo potrebno i sada duh prošlosti dolazi po svoj danak. Ne možemo ga prevariti, samo i to ponekad, nasilno odložiti. Fakultet je jedno novo okruženje, svakako mnogo teže i okrutnije od škole, baš zato što možda niko i ne obraća pažnju na nas, ukoliko se za naše mesto ne borimo. U redu je da se sada plašiš i da ti je sve novo i strano i sasvim je u redu da ti se sada vraćaju ti stari dogadjaji iz srednje škole i te borbe sa nesigurnošću, to je prirodno. Pogledaj ih, daj im vremena i prihvati ih, jer samo ćeš tako naći mir sa sobom…

Srdačno,
Ognjen Vukotić

)