Izgubljena u prijevodu 2016-08-31T15:03:36+00:00
asked 2 years ago

Dragi psihijatri, pisem Vam vec po ne znam koji put. I zbog toga mi je neugodno. Naime, puno ste mi pomogli, ali imam jedan problem za koji mislim da je naprosto nerijesiv. Stvar je u tome da sam vec jako dugo nezaposlena. Prije mjesec dana vratila sam se sa sezone na kojoj sam provela 3 mjeseca. Jedna me kolegica psihicki ubijala u pojam i vise to nisam mogla trpjeti. Jednom smo imale vecu svadu nakon koje mi se duboko ispricavala, medutim, situacija se pocela ponavljati i ja sam se jednostavno maknula. Inace lako odustajem od vecine stvari u zivotu. Tako sam odustala i od faksa. Radi se o tome da ja jednostavno nikada nisam bila ambiciozna. Otac je bio lijecnik, nacitan i nadasve zanimljiv i predivan covjek. Naslijedila sam od njega ljubav prema filmovima, glazbi, poeziji, knjizevnosti te umjetnosti opcenito. Idu mi jezici i talentirana sam u umjetnickom smislu (zavrsila sam srednju glazbenu skolu, smjer klavir). No, kako patim od anksioznosti i veliki sam tremas, jednostavno nista ne mogu napraviti od zivota. Svi me pile da zasto nesto ne zavrsim, ali cinjenica je da se meni jednostavno nista ne da. Vrijedna sam ovako, puno radim po kuci, radila sam fizicke poslove, ne znam, volim rijesavati krizaljke, gledati filmove, procitati dobru knjigu… uvijek si nekako ispunim dan, ali nemam u sebi tu borbenost. Kada kazem ljudima da bi radila kao cistacica, svi me gledaju kao da sam pala sa Marsa. Ja jednostavno nisam za neke velike stvari, npr. za fakultet, za neku veliku poziciju. Bojim se za svoju egzistenciju danas, sutra jer jednostavno ne vidim svoju buducnost. Poslala sam hrpu molbi i zvala poslodavce ali nazalost, ne mogu dobiti ni tu prokletu metlu. Saljem molbe i za administratora ali nikada ne dobijem odgovor. Fascinira me glumacki svijet i zalim sto imam tu bolesnu tremu od svega. Placem kada gledam dodjelu Oscara. Ali, takva sam, taj strah je duboko ukorijenjen u meni i mislim da se to nikada nece rijesiti. Jesam li ja propali slucaj? Samo zelim nekakav poslic da si osiguram egzistenciju. Jednostavno nemam volje za neko ucenje i doskolavanje. Prozivjela sam jako puno losih i ruznih stvari u zivotu koje su mi napravili zli ljudi. I vjerujem da me to oblikovalo u ovo sta jesam. S jedne strane, drago mi je sto nisam kao drugi ali opet, patim jer imam veliki osjecaj manje vrijednosti. Jel moramo svi biti ambiciozni? Jel samnom nesto nije u redu? Jednostavno sam htjela sa nekime podijeliti ovo jer ne znam kako se postaviti prema svemu. Nadam se da mi mozete barem malo pomoci. Lijepi pozdrav, P.

)

2 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 2 years ago

Poštovana,

Životni putevi se razlikuju i svako ima pravo da ide svojim, svojevoljno izabranim. Isto tako i vi imate pravo da budete sa vašom željom da se bavite onime čime želite i da činite ono što vas zadovoljava.

Medjutim, želeo bih da se osvrenem na nešto što mi je zadržalo pažnju u vašem postu, a to je vaš osećaj bespomoćnosti, neadekvatnosti, zbog kojeg dalje ne možete da stupite u akciju. Kako ste ga svesni, možda biste mogli da gledate u vaše procese i pokušate da ih razumete na neke nove načine. Postavljajte sebi pitanja – kako osećam svoje strahove? Kako me oni koče? Odakle potiču? Kako mogu da znam da sam neadekvatna? Od čega me štiti moja anksioznost? Šta za mene znači neodustajanje? Kako ne mogu da povučem granice?

Svi načini, na koje se naša duša adaptira na svet oko sebe, za nas (i nju) imaju smisao. Te vas pozivam da aktivno gledate u svoj. Dajte sebi vremena i budite nežni prema svojim procesima, oni su tu za vas.

Stvar ambicije je subjektivna, te vaša ambicioznost nije jednaka nekoj sa kojom se možda poredite. Te tako radite na tome da verujete u sebe, da upoznate sebe. Ponekad su nam ovakvi periodi i potrebni, kako bismo izdvojili vreme da budemo sa sobom i da uvidimo naše načine funkcionisanja. Samo tada, možemo krenuti dalje.

Srdačno,
Ognjen Vukotić

)

Psihoterapeut Team Staff answered 2 years ago

Dragi Ognjen, puno Vam hvala na divnom tekstu. Slazem se sa tim da svoje mogucnosti i znanja, pa tako i “ambicije” usporedujem sa drugima. Mozda zato sto me otac usporedivao sa drugima kada sam bila dijete (pa i poslije). Zavrsila sam uz srednju i dva informaticka tecaja ali sada ni sama ne znam sto bih i kako. Svjesna sam da sam stroga prema sebi, kao da su neki dijelovi mene iscezli, umrli, a ja ne znam kako ih nadomjestiti. Srdacno i sve najbolje, P.

)