egzistencijalna kriza 2019-09-09T13:13:34+00:00
Anonymous asked 5 years ago

Postovani, prosle godine mi je preminuo dalji clan porodice, ujak. Niti mi je bio nesto blizak da bih mnogo zalio, niti je tu bilo necega tragicnog. Covek je ziveo, radio, bio u penziji dvadesetak godina i otisao. Jedan sasvim prirodan tok ljudskog veka. Medjutim, kasnije, gledajuci sa ujnom slike iz njihove mladosti pa do danasnjih dana, u meni se javila misao – Svemu dodje kraj. I ta misao me nekako prati, narocito pred spavanje. Razmisljam kako je zivot zapravo besmislen jer ce se sve jednom zavrsiti. Gledam starce na ulici kako se sporo krecu i muce i razmisljam kako cemo svi jednom tako, ako uopste i dozivimo te godine. I kako je maltene smesno sve ono o cemu brinem – da li ce me odbiti neka devojka, da li cu poloziti ispit, kako cu se pokazati u teretani, da li cu se zaposliti, steci uslov za penziju, da li ce tim za koji navijam pobediti…sve je to tako minorno u odnosu na cinjenicu da me jednom vise nece biti. Toliko truda, brige, jurnjave, stresa oko svega…a onda samo nestanemo. I da apsurd bude veci, unapred znamo da nam je jedino taj kraj izvestan, sve ostalo je nesigurno. Sa interneta sam saznao da se ovo zove egzistencijalna kriza, ali ne znam da li je to nesto normalno, deo sazrevanja, ili se treba nekome obratiti. Nije to nesto narocito intenzivno, verovatno ce proci samo od sebe, ali sam pozeleo da nekog strucnog ipak pitam. Pozdrav.

)

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 5 years ago

Poštovani,

Hvala vam na ovakvom, za naše vreme neuobičajnom, a opet veoma važnom pitanju.

Strah pred idejom prolaznosti života, kao što vidite nudi vam svoje gorke, ali lekovite plodove. Pvi od njih je osećaj beznačajnosti onih uobičajnih, svakodnevnih briga i muka. Drugi je svet da se smislao života ne može zaista pronaći u plitkim i površnim zadovoljstvima i ostvarenjima. Treći je pitanje smisla, kako jednog dana tako i smisla vašeg postojanja na zamlji.

Ideja o prolanosti postaje podnošljiva, šta više savim prihvatljiva pa čak i poželja kroz naše nastojanje da ostavimo neizbirvog traga u vremenu u kome živimo i ljudima koji su nam važni, makar na mikro nivou. Ispunjavanje svoga života aktivnostima koje zaista čine da osećamo da smo dali svoj doprinos nečemu što je nama i drugima važno, čini nas na neki način besmrtnim. Isto je i sa važnim ljudima i životinjama, čiji životi bi bez nas bili znajačno siromašniji. Skoro sam čuo priču jednog forenzičkog psihologa, kako je sprečio mladića da počini samoubistvo. Proto ga je podestio da ima konje, koje mnogo voli i o kojima neće imati ko da brine ako se on ubije.

Postoje li ljudi, deca, životinje, poslovi, bez kojih vaš život ne bi imao smisla i kojima ste toliko važni da bi bez vas sve bilo drugačije? Ako ne postoje, možda još uvek oklevate da se zaista vežete za ova svet, da unesete sebe u njega i postanete nezamljivi u smom mirkokosmosu. Ako postoje, osećaj besmisla, čak i ako se bude javljao, neće biti zaista opasan po vas. Jedan osmeh i jedno “hvala” biće dovoljno da ga odagna.

Najzad, možda je otvaranje ka egzistencilnim pitanjima, i posledično nastojanje da se životu udahne smisao, nešto najbolje što može da vam se dogodi.

Srdačno,
Nikola

)