adolescencija 2012-02-02T13:52:28+00:00
asked 12 years ago

Postovani, molim za pomoc! Stariji sin ima 13 god. Dosta je popustio u skoli, a i ponasanje prema meni (njegovoj majci) je sve gore. Nikada ne uci, a kada ja pocnem da ga teram nastaju problemi. Znam da sam i ja netakticna mozda, ali ocigledno da se ne snalazim. Nasa, tj. njegova situacija je sigurno teska i kompleksna jer raste bez oca. I njemu i mladjem sinu sam ja sve i vsja, pa je normalno da i ne mogu sve da im nadoknadim, svesna sam toga. Mislim ako nesto ne preduzmem da moze da bude i gore, pa za pocetak sta da radim? I kako da ga nateram da porazgovara sa nekim? Hvala, pozdrav – Ajsa.

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 12 years ago

Draga Asja,
Ovo je jeko delikatna tema, jer nema šta ne bi smo uradili za našu decu. Nažalost adolescencija je period do koga smo već manje-više uradili ono što je bilo u našoj moći.
Dečija soba i školska klupa adolescentu posatju tesne, i on počinje da probija granice i da za sebe silom uzima slobodu za koju još uvek nije spreman. On teži da uzme slobodu ali bez odgovornosti koja uz nju ide. Vaš stariji sin je izgleda negde na početu tog procesa.
Stoga su tu važne dve stvari. Adolescent čezne za tim da bude uvažen i tretirani kao odrastao, da ga se pita šta on misli, izmeđuostalog o problemima, školi, budućnosti, svemu što ga se tiče. On čezne da njegov doživlja bude uvažen i da u njmu pronađemo zrnce istine, ma koliko se zapravo ne slagali. On voli da ga pitamo “kako mogu da ti pomognem”, umesto da se pravimo da znamo rešenja svih njegovih problema, jer on vidi da baš i ne znamo kako da rešimo svoje vlastite.
Imajte u vidu da oni čeznu da budu uvaženi i shvaćeni ozbiljno, jer im time pomažemo da postanu odrasli.
Drugo, za njih je važno da se suoče sa posledicama svojih postupaka, jer samo tako mogu postati odgovorni! Ipak te posledice, granice i kazne ne treba da im budu isporučene s omalovažavanjem i ponižavanjem, već upravo sa porukom da će u životu prolaziti onako kako budu radili, ali i da će dobijati novu šansu (ne zaborvite da su oni zapravo krhkiji nego što se čini i da im pre svega treba ljudski i topao odnos razumevanja).
U onoj meri u kojoj ste u stanju da postavite i sprovedete grnicu ili kaznu, odlučno, snažno, neumoljivo ali mirno i dostojanstveno (kao što bi to uradio dobar otac), u toj meri će te biti u stanju da ga kontrolišete i da ga naterate da uči ili da se sretne sa posledicama.
Kada osetite da niste u stanju, setite se da njegova dobrobit sve manje zaviti od vas a sve više od njega. Ma koliko to bilo strašno moraćete da prihvatite tu realnost i da pred njega stanete promenjenog stava, kao pred odraslu, Vama ravnu osobu (ma koliko on to još nije!). Ova promena u stavu roditelja mnogo pomogne adolescentima. Imajte u vidu da nam pre ili kasnije ne preostane ništa drugo nego da verujemo u njih.
Nema, dakle, drugog načina nego tragati za teškim balansom između granice i kazne s jedne strane i uvažavanja adolescenta kao odraslog s druge…
S poštovanjem, Nikola [url=http://www.psiho.slavisa.us/saradnici.html](Psihoterapeut Tim)[/url]

)