Porodica

Nikola Krstić – priče jednog psihoterapeuta

“Sada ćemo se naći sa tatom. Treba da razgovaramo kao porodica.”

“Mama, a šta je to porodica?”, pitao sam kao šestogodišnji dečak veselo poskakujući uz majku koja me drži za ruku. Jesenje sunce zlatom je obasjalo naše pokrete. Grad je bio tih, a žuto lišće šuškalo je pod našim koracima.

Oduvek sam voleo jesen. Grudi mi je ispunjavala radost. Iznad svega sam voleo te dane provedene s majkom. Petkom popodne nestrpljivo bih iščekivao njen dolazak. Vikendom obdanište nije radilo. Shvatao sam to kao priliku da me majka odvede njenoj kući. Otkad pamtim sebe živeo sam sa ocem.

Mislim da je mama bila zbunjena i iznenađena mojim pitanjem.

“Kako šta je porodica?! Porodica, to smo tvoj tata, ti i ja. Mi samo porodica.”, odgovarala je strpljivo, smešeći se pomalo tužno mome pitanju.

Bio sam zbunjen. Nisam bio siguran da razumem.

Takodje bio sam previše mali da bih obraćao pažnju na njena osećanja. Voleo sam je iznad svega i to mi je bilo dovoljno. Bila je meka, ljupka, blaga ženica. Ne pamtim ni jednu njenu grdnju. Samo lakoća i silna radost ostali su iza nje.

Našli smo se sa tatom. Mama mi ga je pokazala u daljini. Prepoznao sam ga i potrčao prema njemu. Uzeo me je u ruke i podigao. Osetio sam poznati miris njegove bež jakne.

Nisam ispratio šta se potom desilo. Razgovarali su kratko. Sećam se očeve ljutnje. Pokazao joj je lakat i rekao nešto grubo. Ćutala je. Nekako sam od malena znao i razumeo sve što se oko mene dešava. Naime želela je da pređem da živim kod nje. Sledeće godine trebalo je da krenem u školu.

Bilo da sam znao o čemu smo trabali da razgovaramo kao porodica ili ne, sećam se kako me je taj tatin lakat zaboleo. Kako je majka bila bolesna, brzo po mom rođenju njih dvoje su se razveli ili je pak sud poništio brak, jer, kako mi je kasnije objašnjavala tetka, u momentu sklapanja braka on nije znao za njenu bolest. Tetke su mi rekle kako su se njih dvoje složili da pripadnem ocu. Brinuo je o meni od najranijeg detinjstva.

Moja raspolućena porodica, od kad pamtim, sastojala se od dva ili možda čak tri sveta. Jedan svet bio je očev stan u kome smo on i ja živeli. Druga porodica bio je majčin stan u kojem je ona živela sa svojom majkom i gde me je dovodila vikendom. Treća porodica, ili bolje reći, treći svet bilo je obdanište, u koje sam od kad znam za sebe svaki dan bespogovorno išao.

Od pete godine sam sam ujutru odlazio u obdanište, koje je bilo daleko oko 500 metara od naše zgrade na Karaburmi. Jednom prilikom pobegao sam iz obdaništa i vratio se kući. Nisam znao da brojim, pa nisam znao da nađem sedmi sprat na kome smo živeli. Uplašio sam se i plakao. U zgradi je bilo veoma mračno. Sećam se osećaja duševne hladnoće dok se plačući penjem sa sprata na sprat. Unutrašnjost zgrade delovala je tako tuđe, hladno i nezainteresovano. Bio sam ubeđen da je otac kod kuće, jer tamo bih ga ostavio svako jutro kada bih krenuo u obdanište. Pojma nisam imao da posle mog odlaska i on odlazi na posao. Kad bolje razmislim, odrasli deci nedovoljno objašnjavaju svet.

Iako je odgovarao na brojna pitanja koja bih mu postavljao, iako me je vodio sa sobom kada nisam bio u obdaništu, najčešće u obižnju kafanicu gde sam ispijao gusti sok, nehlađen, i vozio se na obližnjim džinovskim bubamarama, ne sećam se da se otac ikada sa mnom igrao ili nešto drugo radio, što nije bilo oblačenje, davanje večere, izvodjenje u šetnju do kafane, vožnja kolima, kupanje. Uvek sam se igrao sam. Od kad pamtim sebe igrao sam se sam u svetu mašte. Tek sada mogu da shvatim koliko je taj dom, sveden na oca i mene, bio prazan. Iako je vodio računa o meni najbolje što je umeo, čini mi se da sam više živeo uz oca, nego sa njim.

Majčin svet bio je sasvim drugačiji. Pamtim ga kao polje beskrajne radosti. Miris domaće vojvođanske supe sa dugim rezancima, mnogo svetla, mnogo topline. Baba bi nam, jedva dočekavši da me majka dovede, trčala u susret dugim hodnikom ka ulaznim vratima, plačući od sreće i vičući, “Moj Nikica! Hvala Bogu, samo da mi je stiglo moje dete. Prazna mi je kuća bez mog Nikice!”

Vikend kod majke uvek je bio osmišljen sadržajem, namenjenim upravo meni. Šetnja uz reku i boravak u prirodi, odlazak u pozorište za decu, poseta rodbini u Boljevcima. Uveče bi se našli u mekim starinskim bakinim vojvođanskim jorganima na velikom zelenom kauču koji se razvlačio u krevet i mama bi mi pričala priču za laku noć. Obožavao sam vikende. Osećao sam kako me svaka stvar u tom stanu, svaka knjiga, fotelja, jorgan ili perjani jastuk, jednostavno i neizmermo voli i želi. Nikada i nigde u životu, kasnije nisam tako jasno i duboko osećao da sam voljen i željen.

Mama je sa susedima negovala srdačne odnose. Baka ih nije volela. Sećam se da smo ujutru odlazili kod Keke na kafu. To je bilo u stanu pored. Gobleni, i mističan svet porcelanskih figurica zatvoren u nepristupačnu vitrinu. Veliki jelen, srna i bambi. Oko njih zečevi i druge manje figurice. Svi se cakle okamenjeni, a ipak tako živi, nedostižni u nekom svom svetu, tamo iza stakla vitrine. Porodica.

Svet obdaništa je mesto meni veoma poznato, gde sam jedno dete među stotinama drugih. Od kad znam za sebe gadim se mleka, pogotovo ako je vruće. I sam miris kuvanog mleka mi je odvratan. I danas dan kada vidim kajmak, malko nabran kako treperi na površini vrućeg mleka osetim mučninu. Vaspitačice vole kada se mleko popije a ja na sve moguće načine izbegavam to. Srećom tu je Bole, dečak i drug, bezazlen i debeo. On će rado popiti i moje mleko u trenutku kada vaspitačice negoduju. Bole i ja uživamo u obostranoj zahvalnosti. Čini mi uslugu, koja i njemu pričinjava zadovoljstvo i to je lepo. U tom trenutku Bole je takodje važan, rekao bih, član porodice. Već u sledećem momentu, kada je doručak gotov, zaboravljam Boleta, jer on je spor i ne može dostojno da učestvuje u našoj jurnjavi, naročito ako izađemo u dvorište.

Ipak svet obdaništa je mesto gde ni za koga nisam zaista vezan. Vaspitačice su tu na neki neprisutan način, što u slučaju mleka ima i te kako svojih pogodnosti. Ni kasnije ih nema mnogo. Uglavnom smo prepušteni sebi. Igra je vesela i laka, ali niko od tih drugara, pa čak ni Bole, meni nije zaista važan. Često se igram i sam, trčim iznad trave zamišljajući kako sam avion koji leti izned beskrajnih šuma jednog posebnog sveta, koji je stalno tu, i svuda oko mene.

Upravo u toj šumi živi moja četvrta porodica. To je porodica medveda koju sam okupio u svom sobičku. Otac Medoljub, veliki crveni medved kojeg mu je klonila majka, oženio se Medenicom, manjom medom u crvenim helankama, koju mi je poklonila tektka. Oni imaju dvoje dece, Ljuomeda i Medenu. Medoljub je i kralj šume, važan, ali pun ljubavi i brige sa sva bića. A moja je soba prepuna drugih krpenih životinja od kojih svaka ima svoje važno, nezmaljivo mesto u ovom mekanoj porodici.

Ideja da ću preći da živim kod majke veoma mi se dopadala. Ipak, ni sam ne znam zašto, suzdržavao sam se da poverujem da je to moguće. Zvučalo je previše lepo, previše kao san. Pretpostavljam da je majka znala da bih rado prešao da živim kod nje, ali se ne sećam da je o tome mnogo govorila. Mislim da je želela da me o tome pita upravo toga dana, upravo tada kada smo se trebali naći sa tatom i razgovarati kao porodica. Mislim da je računala na mene, na to da ću ne samo želeti, nego i prihvatiti tu promenu sa velikom radošću. Mislim da nisam bio sasvim svestan o čemu to treba da razgovaramo kao porodica, ili samo nisam želeo da verujem da bi se i to čudo moglo desiti. Prelazak u majčin dom za mene je zapravo bila nezamislivo nestvarna mogućnost. Mislim da prosto ni tada, ni sam ne znajući zašto, nisam verovao da je to uopšte moguće, isto onako kao što nisam verovao da bih se mogao preseliti u neki svet iz sna. Nikada nisam prešao da živim kod majke, a ubrzo je to postalo i stvarno nemoguće, jer je mama u mojoj šetoj godini preminula.

“Mama, a šta je to porodica?” – Pitao sam kao šestogodišnji dečak veselo poskakujući uz majku koja me drži za ruku. Jesenje Sunce zlatom je obasjalo naše pokrete. Grad je bio tih, a žuto lišće šuškalo je pod našim koracima.

Oduvek sam voleo jesen. Grudi mi je ispunjavala radost. Iznad svega sam voleo te dane provedene s majkom. Petkom popodne nestrpljivo bih iščekivao njen dolazak. Vikendom obdanište nije radilo. Shvatao sam to kao priliku da me majka odvede njenoj kući. Otkad pamtim sebe živeo sam sa ocem.

Mislim da je mama bila zbunjena i iznenađena mojim pitanjem.

“Kako šta je porodica?! Porodica, to smo tvoj tata, ti i ja. Nas troje sačinjavamo porodicu.”

Bio sam zbunjen.

Ipak nismo razgovarali kao porodica. Sve se završilo jako brzo. Ne pamtim šta je majka rekla ocu pre nego što joj je on pokazo lakat. Sećam se da je bio ljut i da je nastupila neprijatna tišina. Šetali smo jesenjim ulicama. Hodao sam između njih i držao ih za ruke. Ne pamtim da sam ih ikada pre ili posle tako držao oboje za ruke. Bilo je to ravno pre 34 godine. Ipak, jasno se sećam te nove i nepoznate reči. Porodica. Sasvim jasno se sećam svoje zbunjenosti i majčinog objašnjenja koje nisam razumeo.

Piše: Nikola Krstić

2022-02-09T09:49:38+00:00

About the Author: