U mom kućerku na ivici šume

Nikola Krstić: priče jednog psihoterapeuta

Jedne noći, a zime beše ljuta i vetar je fijukao i šibao sve one koje je napolju zeateka i sneg je padao krupan, zakuca neko na prozor moje kuće male. Ko je sad, zapitah se, u gluvo doba po nevremenu ovom? Ko to kuca na moja vrata, kakav to bednik il prosjak dolazi do mog ubogog kućčerka na ivici šume u ovo gluvo, zloslutno doba?

Priđem i otvorim vreta, a kad temo, ni manje ni više, Bog, glavom i bradom. Veli čuje da ga po zlu pominjem i da sam nešto na njega ljut, pa je porlazoio ovuda i oduči od skrana i dođe da se razgovaramo.

Sednemo Bog i ja tako uz vatru a ja mu ponudim čaja sa medom i popare sa sirom što mi je od večere preostala.  Kada sam ga poslužio i utoplio, a još beše promrzao od puta, ni pet ni šest, ja ću njemu:

– Nije uredu Oče. Nas si uvalio u blato življenja na materijanom planu, a ti si izvukao dupe.

Kad Bog će meni:

– Misliš li stvarno da sam izvukao dupe?

Začudi me ovo pitanje. Zaćutah. Samo je vetar stao još jače udarati u moje prozore a vatra je, osetivni da se vazduh uskomešao jače zapucketata u peći.

– Ne znem.

Rekoh.

–  A zar nisi? Mi smo ti koji osećamo sav bol ovaga sveta. Mi vodimo svoje zemaljske živote i naša su tela od blata, papala i praha. Mi strepimo i čekamo kraj dok nas Majka zemlja vuće sebi.  A ti, ti  si večan i beskrajan, ti si na početku i na kraju, za tebe vreme na postoji, ti si sve i ništa, sama svetlost i potpuna bezoblična tama.

Opet nastade tišina u mom kućerku. Bog je gledao zamišljeno u vatru dok se pušio čaj sa medom u njegov ruci. Onda odbaci ogrtač koji sam mu dao da se zgreje dok mu se njeog ne osuši, jer beše mokar od sneg.  Odjenom Bog podiže gvalu, pogleda me u oči i prekide tišinu:

– Misliš li stvaro da ja ne osećam vaš bol, bol cega sveta kojeg sam stvrio, misliš li da taj svet nije delo mene i  da vaš bol nije demo mene i moje duše, čim je do vas koje sam stvorio, i da vaša tela od zamlje i pepela nisu moje telo, a vaše muke moje muke?

Začudih se ovakvome odgovoru, a Bog još uvek netremice gledaše u mene svojim nebesno plavim očima, svojim prodornim, pamtenim pogledam. Zamislih se i poćutah. Uhevatio me je u raskoraku i ja nisam znao šta da mu kežem. Iznenadio me je i razgovor je krenuo u nepredviđenom poravcu.

– Ali…

Zaustih da kađem pa zastadok gledajui u stranu, skivajući pogled od njegovog.

– Ali ti onda nisi pravi?! Ti onda nisi pravi Bog. Pravi Bog ne može osećato bol smtrnika. Zar ne?

– Ja sam.

Reče Bog, strpljivo, mirnim glasom i kao za sebe da govori, kao i da ne želi mene u ma šta uveriti.

– Ja sam sve što postiji, zar se ne sesećaš, sad si rekao?

A sa bele velike brade silivalesu mu se kapi od istopljenog snega.

Zatim pogleda zamišljeno u stranu i nadole, blago odmahujući glavom, a u čima mu se pojavi neka magla.

– Ja sam sve što postoji. Ja sam bekraj. Ja sam večnnost. Ja sam vreme i svaki tren i svaki događaj.  Ja sam i bol, i jecaj i svaka tvoja suza. Jesam, jesam. Ja sam onaj koji jesam.

Te ponovo podiže glavu i pogleda me u oči, potvrdno klimajući.

–  Ali ja sam i lek.

– Lek?

Zapitah zamišljeno.

–  Pa ima li leka ako i večnost boli?

– Boli.

Reče Bog još uvek klimajući glavom.

– I mene boli, i taj bolm se u meni u svetlost pretvara. Ja sam bol. I ja sam lek. Sećaš se. Ja sam ljubav. Ljubav što boli i što leči.

– Ali onda ti nisi svemoguić. Jer da si svemoguć ti bi zlečio svoj bol, a samim tim i naš.

– Svemogući?!

Nasmeja se Bog grohotom.

Slaba je od vajda od svemoći u poslovima ljubavi sine moj!  I ako jesam svemoćan, i ako mogu izlečiti svoj i vaš bol, onda više neće biti vašega svata ni vaših života, niti bilo čijih. Ni tvog kućerka na ivici šume što mu na krovu raste mahhovina, ni vlage što tiho jede tvoj crep i kruni tvoj zid, ni snega ni gladnog jelena na zimi. Ni vetra. Ni tvoje tople suze ljuckosti.  Ni radosti tvoje u proleće kada šuma ozeleni i kada reka procveta, ni ribe u reci ni ptice što ribu vreba, ni zmije da je se bojiš, ni lisice da kokošku merka. Niti bilo čega. Ni tebe neće biti sine moj, ako sve iscelim i ako samo svetlost i mrak tihi od svega postane. I sve će ponovo spokojno svapati smrću beskonačnostoi u stelu što više za sebe ni ne zna da li je svetlo, ili potpuni mrak, da li uopšte jeste il možda zapravo nije.

– E dođavola.

Izgovorih sa izadhom oboriviši pogled. Bilo mi ga je prvi put pomalo žao. Prvi put nebejah tako kivan na nejga. Štaviše, tuga mi donese ukus zahvalnbosti i osmeh mi zaigra na licu. Po prvi put osetaih neki ljuabv i toplinu prema tom starcu duge bele brade i okrpljenog kaputa, tom konstruktoru, Bogu, šta god da je taj stvor nebeski il zemaljisnk, to čudo što se po mraku i snegu dosmicalu sve do mog kućerka na ivici šume, da naruši moju samoću, daleko od ljudi od koji sam odavno pobegao.

Posedesmo još malo bez reči. Tada Bog ustade, ognu se svojim ogrtačem koji se beše prosušio, steže mi ruku pa krene na vrata. Htedoh da mu dam još neki par čarapa i komad hleba. Zima je rekoh, dobro će mu doći. Al reči nebeše u mom grlu.

Još dugo postojah na pragu pošto se njegova senka igubila u mraku. Još dugo gledah za njim u vetar i sneg što se na vatri belim prikazivao. Još dugo sam osluškivao vetar koji se namah utišao, i pitao se da li je to sam Bog upravo kod mene bio i samnom čaj pio, ili mi se možda sve to samo učinolo i nikaoga nije bilo nije.

Prođoše od tad mnoge zime i mnoga leta, a od Boga ni traga ni glasa. Možda se izgubio u gustim šumama još one noći nada bejaše moj gost. I ko zna gde su ga puti odveli, i gde sada bol oseća i leči. Al često mi napamet padnu njgove reči, da su moć i slaba slabe uzdanice u poslovima ljubavi.

Piše Nikola Krstić

2019-07-01T09:36:36+00:00

About the Author: