Nezamislivo

Nikola Krstić – Priče jednog psihoterapeuta

Oduvek sam voleo miris staje. U retkim prilikama kada prolazim pored seoskog imanja na kome još ima stoke, zastanem da se nauživam mirisa sena i balege. Osluškujem poj slavuja sa osmehom dok mi letnji vetar miluje kosu. Nisam imao selo kao većina druge dece, ali paorski koreni izgleda još uvek me vežu za šume i livade, pašnjake, reke i konje.

Sa 5 godina imao sam konja Teju. Bio je od tvrdog sunđera, presvučen jambolijom. Bio je mekan i topao. Oslanjao se na snažnu metalnu konstrukciju. Bio je taman toliko visok da sam ga mogao zagrliti oko vrata s prednje strane ili ga uzjahati bez muke. Obožavao sam da se ljuljam na njemu i naši puti bili su beskrajni. Nije bilo pesme, priče niti bajke da sam je čuo a da smesta tamo nisam odjahao na svom Teji. Bio je divan i odan drug. Voleo sam ga, hranio, timario. Imao je krupne tužne braon oči. Razumeo je sve što sam mu govorio. Bio je pouzdan i veran.
Bilo mi je potpuno nezamislivo da kada odrastem neću imati pravog konja…

Piše: Nikola Krstić

2020-02-14T09:36:36+00:00

About the Author: