Manično Depresivna stanja

Nikola Krstić – priče jednog psihoterapeuta

Talas inspiracije vrtoglavo me uzdiže ka nebu i ja blistam prema Suncu. Odozgo sve mi izgleda moguće. Sve je tako jednostavno i tako jasno kao plavetnilo neba. Čitav moj život dobija smisao i ja letim, letim u susret bezgraničnoj sreći.

Posmatram ljude kako gmižu kao mravi, nesvesni svojih beskrajnih potencijala, previše uplašeni da se otisnu sa zemlje i vinu u nebesa uspeha. Zaista se osećam posebno, odabrano, nadareno, kao da su mi sami bogovi ulili snagu i učinili me besmrtnim. Sada ću im se konačno pridružiti, ostavivši zemlju negde dole zauvek ću ostati na ovim visinama, visinama koje mi pripadaju.

Svu svoju snagu crpim iz božanskog nadahnuća. Trivijalnosti popot hrane više mi nisu potrebne. Ja nisam ovo telo napravljeno od praha i pepela. Ja sam besmrtni duh koji u tome telu samo privremeno stanuje, duh koji je osvestio svoju božansku prirodu i materijalno telo se sada mora pokoravati njegovoj božanskoj vlasti.

Vreme je za mene stalo. Štaviše, okovi vremena spali su sa mojih ruku kao sapunica. Živim u ekstazi večitog sada. Započinjem mnogo toga i radim punim srcem, a ono što započem istog se trena i privodi kraju samo od sebe u prostorima moje mašte, i već vidim malene ljude kako me gledaju zavidni a opet zadivljeni, puni strahopoštovanja konačno mi priznaju moju pravu vrednost.

Odmor mi nije potreban jer umor i ne osećam. Zaspati bi značio prekinuti ekstazu. San je potreban slabima, onima koji još nisu spoznali svoju istinsku prirodu, svoju božansku moć.

Rastapam se tako u oblacima, gubim oblik i postajem lakoća i plavetnilo. Rastapam se i tonem u neizreciva blaženstva. Više me nema. Tonem. Nema me. Moja svest gasne. Tonem.

Najednom ležim na zemlji tela teškog kao olovo. Nemam se snage pomeriti kao da me vežu lanci teškoga umora. Razbijen sam na komade koji ne osećaju da su povezani, kao da sam pao sa nebeskih visina, kao da sam se rasuo u parčiće koje ne mogu sakupiti. Zbunjen sam i uplašen. Teški umor me pritiska a očaj navire. Zar sam izgubio svoje svetle visine? Zar zaspao i pao sa božanskih visina? Zar su me bogovi izdali? Zar sam potpuno sam u ovoj bari od bede i blata? Zar nema nikog da mi pritekne u pomoć? Zar sam potpuno sam u svom sunovratu?

I bolje. Zar da me vide ovakvog. Zar oni koji mi ni za nokat nisu, zar oni koji čitav život puze po blatu i prašini treba da opravlju, zar oni koji se nikada nisu vinuli tako visoko kao ja. Ne! Nek umrem sam. Ako su me bogovi napustili šta tu maleni ljudi još mogu. Samo da cvile i jadikuju. Samo da seire i likuju. Samo da gamižu po divu koji je pao, kao mravi koji su se razmileli po njemu tražeći za sebe komadić mesa. Nikada! Nek umrem ako već ne mogu zauvek ostati u oblacima gde mi je i mesto. Nek umrem i neka se moja duša preseli među zvezde.

I ko je sad taj koji tiho sedi uz moj živi leš. Šta radi tu, šta hoće. Niti je mali, niti je veliki. Najgori! Kaže da je veliki u svojoj malenkosti i mali u svojim veličinama. Kaže da želi da sluša o mojim avanturama. Gleda me blago kao da zna gde sam bio i kako je nebo visoko. Poštuje me a ne divi mi se. Ne osuđuje me a ne zavidi mi. Ne poznaje me, a kao da me oseća bolje od svih. Mali je a opet veliki. Slabašan a opet jak. Jednostavan a opet dubok. Kaže da sav moj put ima smisao. I uzlet i pad. Kaže da jedno bez drugoga ne postoji. Kaže da nisam bog, ali ni crv koji truli u prašini. No kaže da i bogovi i crvi jesu deo mene. Bogovi i crvi! Kaže da sam ljudsko biće. Umešen i od svetlosti i od blata. I od nada i od slutnji. I od radosti i od bola. Kaže mi da sam živ! Ponovo živ. Sada to kao da i sam počinjem osećati.

Piše Nikola Krstić

2020-02-13T12:59:45+00:00

About the Author: