Kobi i noćna lutanja

Nikola Krstić – priče jednog psihoterapeuta

Legao sam da spavam ostavivši otvoren prozor, ne bi li ga čuo kada zalaje pred kućom. Kapija je takođe ostala otvorena. Gledao sam je sa prozora. Činilo mi kao da će mu, kada se konačno vrati, reći da je dobrodošao i da ima neko ko ga očekuje.

Dva sata ranije progutala ga je noć. Vlažna i maglena očarala ga je mirisom avanture. Keruše su svuda uokolo ostavile svoje tragove.

Slabo sam spavao. Činilo mi se da me san hvata samo na momente. Nekoliko puta u polu snu učinilo mi se da čujem njegov lavež. Trgao bih se, raširio oči i osluškivao. Ipak sam sanjao. Srušio bih se natrag u postelju nastojeći da se prepustim snu. Moj Kobi se još nije vratio kući.

Kobi je beskrajno šarmantan jazavičar, crni, sa braon paležom. Pojavio se u mome kraju jednog toplog leta, niotkud. Više puta posmatrao sam ga ponosnog, visoko uzdignutog repa koji izgleda kao antena.

Sa početkom zime uhvatio sam ga i odneo kući. Najeo se i spavao ceo dan. Očigledno je bio veoma iscrpljen i promrzao.
Dobio je dom koji će ga spasiti od hladnoće, ali je izgubio slobodu. Osećam kako me ta činjenica ponekad grize.

Iako ga svaki dan šetam, neretko i po sat vremena, odvodim u prirodu i u planine, nije mi lako kada me uveče sačeka na vratima pitajući me pogledom – hoću li konačno napolje.

Između nas rodila se velika ljubav. Nisam dovoljno hrabar da ga pustim da sam švrlja uokolo. Postao je zatočenik moje ljubavi.

Prolazi deveta godina, a Kobi je ostao samostalan, svojeglav i ponosan.

Tokom naših dugih šetnji povremeno jednostavno nestane. Posle kraćeg ili dužeg traženja odustajem i vraćam se kući. On ume sam o sebi da brine, tešim se. Strah me je bezobzirnih ljudi za volanom. Od ljudi koji nisu dobronamerni podilazi me jeza. Niko od njih ne zna koliko je Kobi meni važan. Strahujem i radujem se istovremeno što će konačno imati jednu noć za sebe. U meni se smenjuju vera i strepnja.

Oko tri sata po ponoći zalajao je pred vratima. Osmehnuo sam se i poskočio iz kreveta. Došao si, aaa, draga moja džukelo. Nigde nije kao kod svoje kuće. Oko srca mi je toplo a oči mi suze. Smešim mu se i mazim ga dok maše repom još uvek podrhtavajući od noćne hladnoće.

Prošle noći slabo sam spavao. Još i sada osećam umor pomešan sa neprijatnim damarima u grudima izazvanim kafom koju retko pijem. Moje srce ipak je mirno. Kobi se vratio kući. Gledam ga kako se valja u toplim krpama.

Piše: Nikola Krstić

2020-02-14T09:41:38+00:00

About the Author: